Populacije većine vrsta na njihovim staništima više-manje su stabilne pa čak i u laganom porastu, no ima i onih staništa na kojima iste nestaju. Razlog tome većinom je promjena režima obrade određenih staništa pogodnih za mnoge vrste (izostanak redovitih košnji livada, zarastanje neobrađivanog prostora u šikaru, krčenje novih obradivih površina, divlja gradnja...). Rijetke su pak situacije u kojima radi nagle promjene na jednom mjestu vrsta samo "preskoči" na susjedno,njoj najbliže pogodno za rast i razvoj, a koje još nije zahvaćeno promjenama.
Jedna od takvih grupa biljaka koje su pogođene svim nabrojanim (a i mnogim nespomenutim) procesima su i orhideje (kaćuni).
Da, orhideje! Čovjek bi pomislio da su one ograničene samo na trope i druge nama daleke krajeve. No zbilja je bitno drugačija ako barem znademo da su orhideje jedna od biljnih porodica s najviše vrsta rasprostranjenih po gotovo svim meridijanima i paralelama. Istina, za razliku od onih poznatih tropskih vrsta, ove naše su manje, neuglednije i rastu na tlu, ali po ljepoti ne zaostaju mnogo (ili uopće ne zaostaju, već naprotiv) za svojim srodnicama tropskih šuma.
Kako ovo ne namjeravam pisati kao nekakav znanstvani članak,već želim u kratko predstaviti i prije svega fotografski opisati pojedine vrste,nije mi u planu gnjaviti potencijalne zainteresirane s viškoim stručnih i čitateljstvu nepotrebnih i neznimljivih informacija. Opisi, bazirani na mojim promatranjima i praćenjima biti će šturi, samo s najbitnijim podatcima za pojedinu vrstu koji ne proizlaze iz slika.
Iz svih tih razloga neću ih svrstavat po rodovima/porodicama nit inim znanstvenim klasifikacijama...već po vremenu pojave /cvjetanja u godini, što je većini nas i najzanimljivije. Također neću opisivati ono što se vidi na slikama jer mislim da nema potrebetu ljepotu nagrđivati riječima.
Svejedno mislim da nije na odmet da spomenem neke osnovne podatke o našim kaćunima.
Kaćuni su većinom trajnice ili višegodišnje zeljaste biljke iz razreda jednosupnica. Korijen im je većinom gomoljast (često kao parni gomolj koji podsjeća na sjemenik/testis = Orchis). Stabljika je većinom uspravna i uvijek nerazgranata s listovima koji se većinom nalaze pri tlu, a prema vrhu stabljike su sve manji ili ih gotovo i nema. Kod saprofitskih vrsta (npr. šumska kokoška) koja nema klorofil listovi uopće nisu razvijeni te tvore samo "ljuskice" na stabljici.
Cvjetovi su dvospolni, a sastoje se od 6 latica (koje mogu biti vrlo različitih oblika a svojim se oblikom i bojom posebno ističe "medna usna" na doljnjem dijelu cvijeta), 2
(1) prašnika te jednog tučka. Plod je tobolac s velikim brojem vrlo vrlo sitnih sjemenki.
Kako su orhideje u klasifikaciji razvojno vrlo mlade tako se vrlo često dešava da se međusobno križaju te nastaju hibridi koje je teško determinirati. Iz tog razloga još se vrlo često nalaze nove vrste te vrste koje imaju izražena svojstva svojih različitih roditeljskih biljaka.
Još ću samo spomenuti da "Ozalj i okolica" iz naslova podrazumijevaju prije svega područje općine Ozalj s naglaskom na njen sjeverozapadni dio koji uključuje i dobar dio Žumberka. Tek nekoliko predstavljenih vrsta izlaze iz okvira "našeg kraja" te sam ih do sada viđao samo sjevernije u Žumberku ili na područjima koja graniča s područjem pod ozaljskom jurisdikcijom.
I ne zaboravimo da je većina orhideje u RH zakonom zaštićeno i ne smije se brati i uništavati,a većina njih nalazi se i u "crvenoj knjizi zaštićenih i ugroženih vrsta"
Pa krenimo redom:
Ovisno o jačini zime (t.j. njenjoj dugotrajnosti) jednu vrstu orhideje možemo svrstati gotovo među vijesnike proljeća jer se može naći već drugom polovicom ožujka pa sve negdje do kraja travnja. Radi se o malom kaćunu (Orchis morio) kojeg možemo sresti u velikom broju na otvorenim vlažnim livadama i na svim nadmorskim visinama (od 100-tinjak do nešto preko 1000m)
Ta prosječno 20-ak cm visoka vrsta vjerojatno je najrasprostranjenija i nalazi se u najvećem broju, i to u dvije varijante, crvenoj i bijeloj (albino).
Kako sunce sve više zagrijava tlo, nakon običnog kaćuna kao prva sljedeća vrsta pojavljuje se orhideja iz roda kokica. Kokice su među našim orhidejama posebno zanimljive po tome što svojim cvjetovima podsjećaju na kukce koji onda misleć da su naletjeli na ženku svoje vrste iste sasvim slučjno i nesvjesno oplođuju... U ovom slučaju, prva od kokica pojavljuje se Kokica paučica (Ophris sphegodes), i to od polovice travnja pa do kraja svibnja.
Kokica paučica raste također na livadama,no onim sunčanijim i suhljim, ne toliko izloženim nakupljanju i zadržavanju vode. Pored toga jedan od uvjeta koje traži je redovita košnja (barem jednom godišnje) dok je na nekošenim dijelovima livada znatno rjeđa. U slučaju izostanka iste, vrsta se nakom ca. dvije sezone znatno prorjeđuje s tog područja. Ova 20-30 cm visoka vrsta nije ni približno toliko česta kao prvo opisana, te su mi poznata samo 2 bogata staništa ove vrste koja su vrlo blizu jedno drugome.
Gotovo u isto vrijeme kao i prethodna vrsta, od polovice travnja pa do kraja svibnja, sjenovite šikare i bukove šume viših predjela (do ca 700m/m) počinju krasiti predivni primjerci grimiznog kaćuna (Orchis purpurea).
Tu vrstu posebno odlikuje visina do koje može narasti, a iznosi i do 80-ak cm.
Na gornjoj četvrtini (varira od jedinke do jedinke, pa može biti i manje) biljke nalazi se najčešće gust cvat s 2-3cm velikim bjelkasto-purpurnim cvjetovima.
Nešto kasnije,sredinom svibnja 2008. osim "standardnog" (O. purpurea subsp.caucasica) varijeteta grimiznog kaćuna na sličnom staništu (650m/m) našao sam također i jedan drugačiji varijetet ove vrste.
Vjerojatno je riječ o O.purpurea subsp.purpurea koji se posebno ističe jače obojenjem cvjetovima (bijelo obojeni dijelovi su manje zastupljeni), t.j. cijelog cvata što ga čini posebno atraktivnim u još uvijek ne potpuno razlistaloj šumi.
Općenito se može reći da je ovo vrijeme, od kraja travnja pa sve do kraja lipnja, glavno razdoblje cvatnje naših kaćunovki. Vremena cvjetanja im se naravno preklapaju te ovise i o količini padalina i sunčanih razdoblja.
Sljedeća vrsta koja svojom cvatnjom pridonosi bogatstvu vrsta prisutnih na našem području je Kacigasti kaćun (Orchis militaris).
To je također jadna izgledom robusna vrsta,visine oko 50 cm. Na njenoj gornjoj trećini nalazi se lijepi bijelo-rozi cvat s oko 2,5 cm dugim cvjetovima.
Kako sam do sada naletio samo na 2 jedinke ove vrste, teško mi je reći koja staništa preferira, no obje su bile na istom; kupinom i niskim grmljem (topola,svib) zaraštena (sukcesijom zahvaćena) livada na kojoj već barem desetak godina izostaje ikakva košnja ili kakva druga vrsta obrade i gospodarenja.
Druga polovica travnja i prva polovica svibnja vrijeme je cvjetanja i Bazginog kaćuna (Dactilorhiza sambucina).
Staništem, veličinom te donekle i bojom vrlo sliči Malom kaćunu. Također nalazio sam dva varijeteta od kojih je jedan crveni...
...a drugi blijedo žute boje
Za razliku od Malog kaćuna nalazio sam ga u puno manjem broju i to samo prema rubovima prostranih livada između 800 i 900 m/m.
Žutoj varijanti bazginog kaćuna vrlo je sličan Bljedoliki kaćun (Orchis pallens).
On se od prethodne vrste razlikuje ponešto u obliku cvjetova te listovima koji se ne penju po stapci, a vrhovi su im obliji.
Raste također u višim predjelima (700-900m), u svjetlim šumama,rjeđe na rubnim djelovima šume i livade.
Gotovo na istim mjestima kao i bazgin kaćun, ali u manjem broju, nalazio sam do 40 cm visoki Muški kaćun (Orchis mascula).
Od ostalih kaćuna istiće se posebno svojom dobro razvijenom, jakom stabljikom na čijem se gornjem dijelu nalazi cvat boje mesa
Gotovo cijeli 5 mjesec vremenski je period rezerviran za pojavu Šumske kokoške (Neottia nidus-avis).
Ova smeđe-žućkasta, do 30 cm visoka biljka čije stanište su isključivo bukove i miješane šume do 900-tinjak m/m posebna je po tome što ne sadrži klorofil pa nije ni u mogućnosti da sama vrši fotosintezu.
Ona je saprofit,te za rast i razvoj koristi hranjive tvari iz raspadajuće organske tvari na šumskome tlu.
Jajoliki čopotac (Listera ovata) također je jedna vrlo prepoznatljiva vrsta.
Iako naraste i preko 70 cm, svojom neuglednošću, zelenom bojom svih svojih dijelova i krhkošću pojave ne dolazi toliko do izražaja među gustom travom vlažnijih livada, te se vrlo lako previdi.
Nešto lakše se uoči, ali je i rjeđa u sjenovitim dijelovima bukovih šuma. Slaboj uočljivosti pridonose i samo 2 jajolika lista koji se nalaze pri samom tlu te cvjetići koji rijetko kad dosegnu duljinu od jednog centimetra.
Što se staništa tiče, totalno suprotne preferencije za vlagom pokazuje Kokica mušica (Ophris insectifera).
Ona prije svega voli južne suhe obronke zarasle u gustu šikaru ili pak borove šumarke. Zbog takvog staništa, svoje boje i visinom do pola metra također ne odskače od okoline te ju je u pravilu relativno teško uočiti.
No, previdimo li nju i vratimo se na isto stanište jedno tjedan dana kasnije, cvjetanjem svoje prisustvo odaje Bumbarova kokica (Ophris holoserica).
Ova je vrsta, kao i kokica paučica visine do 30cm s relativno sličnim ali širim cvijetom koji svojom veličinom odgovara manjem bumbaru (kako joj i ime kaže).
Kokica pčelica (Ophris apifera) je četvrta, a time i posljednja vrsta roda Ophris koju sam našao. Za razliku od ostalih kokica ova je najniža (možda iz razloga što raste na otvorenom sunčanom terenu), tek 20-ak cm te na svome kraju nosi 3-4 lijepa smeđe-roza cvijeta.
Na žalost ova je od svih kokica i najrjeđa te sam je 2007. godine našao tek u 3 primjerka na 1m2. Ove je godine nije bilo te se nadam se da je to necvjetanje samo dio njenog životnog ciklusa i da će se sljedeće godine opet pojaviti... Rasla je zajedno s kokicom paučicom koja se istim područjem ubrzano širi.
Da to stanište, gotovo u samom Ozlju općenito odgovara orhidejama potvrđuje i činjenica da u neposrednoj blizini redovito nalazim i vrste kao što su kacigasti kaćun, jajoliki čopotac, crvenu vratiželju, mrežasti vranjak te mali kaćun.
Dakle, kao što sam spomenuo, na istom staništu (livadi u zarastanju višim biljem) gotovo u isto vrijeme pronalazio sam, počevši od polovice svibnja pa sve do polovice srpnja i crvenu vratiželju (Anacamptia pyramidalis).
To je biljka izrazito crvenog cvata sastavljenog od mnogobrojnih malih (do 1 cm) cvjetića. Vrlo rijetko može se naći i svjetlija, gotovo roza varijanta.
Visine je do oko 40 cm, a bojom svog cvata koji je duljine oko 5cm vrlo se jasno istiće iznad svježe zelene trave kroz koju se probija.
Vrijeme i mjesto pojave crvene vratiželje u potpunosti se podudara s pojavom mrežastog vranjka (Gymnadenia conopsea).
Iako ova vrsta na istom staništu ne cvjeta u toliko rastegnutom vremenskom periodu, vrijeme pojave im se podudara time što mrežasti vranjak možemo pronaći i do 700-tinjak m/m tako da u središnjem visinskom području Žumberka ova vrsta cvatnjom započinje tek drugom polovicom lipnja.
Mrežasti vranjak je visine i do 60cm s time da rahli cvat znade u nekih primjeraka zauzeti gotovo cijelu gornju polovicu biljke.
Južne padine na visinama od 400 - 700 m dom su i trozubom kaćunu (Orchis tridentata)koji je svojom općom pojavom vrlo sličan crvenoj vratiželji.
"Jedinu" ali bitnu razliku čine drugačije obojani i oblikovani cvjetovi te staniše. Ovu vrstu sam nalazio niže (400-tinjak m) na košenim travnjacim južnih padina Oštrca ali isto tako i u vrlo močvarnom dijelu "srca" Žumberka (cret) nešto iznad 700m. Po izgledu (morfologiji) cvijeta radi se o istoj vrsti, iako ova potonja ima znatno izduženiji cvat čemu jedan od razloga može biti rast u sjeni okolne bukove šume te veća količina vode.
Druga polovica petog mjeseca te prva polovica šestog vrijeme je za sve 3 naše vrste iz roda naglavica.
Prva i najrasprostranjenija je bijela naglavica (Cephalanthera alba).
Kao i preostale joj dvije rođakinje voli vlažne šumovite predjele, prije svega one bukove ali i miješane s dominirajućom bukvom. Nalazio sam ju od nizinskih šuma na 150-ak m pa sve do oko 800 m. Bijela naglavica najniža je rastom, tek 30-ak cm ali zato tu svoju visinu nadoknađuje veličinom cvjetova kojih je na pojedinačnoj biljci svega nekoliko (3-6).
Dugolisna naglavica (Cephalanthera longifolia), kako joj već samo ime kaže, ima dugačke listove (do 30cm).
Visinom prelazi i 50 cm, a i brojem (također bijelih ali manjih) cvjetova znatno je "ispred" svoje bijele rođakinje.
Nalazio sam ju prvenstveno na visinama iznad 500m koje očigledno najviše odgovaraju i crvenoj naglavici (Cephalanthera rubra)
Crvena naglavica ima kao i bijela tek nekoliko većih cvjetova roze boje s bijelim i žutim dijelovima.
Visina joj varira između 30 i 60 cm ali ipak su najčešće one visine oko30 - 40cm. Tanušne stabljike su im često s vrlo malim listićima, a redovito su i grbavo povijena rasta (nikada ravne).
Cvjetaju također već od druge polovice svibnja ali ipak glavno im je razdoblje cijeli lipanj.
Na livadama istih nadmorskih visina koje preferira prethodna vrsta nalazimo okruglasti kaćun (Orchis globosa). Kako raste u gustoj travi a pojavom je vrlo sličan trozubom kaćunu i crvenom vranjku (visoka biljka s omanjim cvatom na svom kraju) zbog svoje blijedo roze boje nije lako uočljiv
Na vrlo vlažnim terenima (močvare,cret...) iznad 700m nalazimo u isto vrijeme kad i naglavice, pjegavi kaćun (Dactylorhiza maculata).
Cvjetovi mu tvore cvat rozo -crvene boje koji se nalazi na od prilike zadnjoj četvrtini 40-ak cm visoke biljke.
Biljka je relativno debele i uspravne stabljike na čijem se doljnjem dijelu nalaze tamnozeleni listovi s pjegama crvenkasto-smeđe boje.
Znatno suhlja staništa, prije svega bukove šume nadmorskih visina do 800m naseljavaju dvije vrste dvolista.
Mirisavi dvolist (Platanthera bifolia)biljka je visine oko 40 cm s 2 jajasta lista duga desetak cm na samom početku uspravne stabljike. Rahli cvat zauzima gotovo polovicu biljke ,a čine ga naizgled krhki i tanušni bijeli cvjetići ugodna mirisa
Druga vrsta, zelenkasti dvolist (Platanthera chlorantha) cvate neznatno kasnije, prije svega cijeli lipanj i prvu polovicom srpnja.
Zelenkasti dvolist visok je i do 75cm, također ima 2 ali češće i više prizemnih jajasto izduženih listova nešto većih nego u prethodne vrste, a cvat mu zauzima po prilici tek gornju trećinu visine.
Za razliku od mirisavog dvolista ovaj ne opija mirisom, a nešto veči cvjetovi su mu djelomično blago zelenkasto-žuto nahukani.
Sljedeći, no ne i zadnji rod orhideja našeg kraja čine kruščike (Epipactis).
Općenito gledajući cvjetovi im najviše liče onima razvikanih tropskih vrsta, a isto tako mogu se podičiti i najraznovrsnijom obojenošću. Cvjetaju od Lipnja do kraja Srpnja na visinama između 350 i 900m.No vrijeme cvjetanja im nije rastegnuto kroz cijeli taj period, već kad biljka jednom počne s cvjetanjem ono završi za najviše 10 dana te ako se to vrijeme propusti da bi se uživalo u njihovoj ljepoti treba čekati do sljedeće godine i paziti da taj događaj i opet ne prođe nezamijećen.
To se prije svega odnosi na Malolisnu kruščiku (Epipactis mycrophyla), tek 20-ak cm visoku biljčicu neugledne smećkast-zelenkaste boje i površine kao posipane brašnom.
Ako smo slučajno smetnuli s uma da je i vanilija zapravo plod jedne tropske vrste orhideje, mali cvjetići (ni 1cm u promjeru) malolisne krušćike će nas svojim intenzivnim mirisom "na kolače" (neka mješavina vanilije i klinčića - idealno za namakanje u kuhanom vinu
) odmah navesti na takav zaključak.Na žalost i ovo je jedna iznimno rijetka vrsta koju je teško pronaći na šumskome tlu i guštarama toplih južnih padina parka prirode "Žumberak - Samoborsko gorje" na oko 350m nadmorske visine.
Močvarna kruščika (E. palustris) visinom rijetko prelazi 35 cm a broj cvjetova po biljci varira od 2-5(rijetko više od 6).
Za rast joj najviše odgovaraju močvarna područja i cretovi na visinama od oko 700m gdje se može naći u većem broju. No da nebi krivo pomislili, takva staništa su iznimno rijetka te je iz tog kuta gledišta i ova vrsta kruščike malobrojna.
Tamnocrvena kruščika (E. atrorubens) treća je vrsta ovoga roda. Od svih vrsta spomenutih u ovom tekstu ovu je vjerojatno najteže determinirati i pripisati joj neka tipična svojstva. Raste na raznim podlogama, od vlažnih rubova šuma (rub creta) pa sve do suhih dolomitnih sipina. Njena visina varira od 30 cm pa sve do gotovo 80-ak cm. Isto tako i boja može bit od blijedo roze pa sve do izrazito tamnocrvene. Cvat svim ovim varijetetima je vrlo rahlo raspoređen čitavom gornjom polovicom (rjeđe trećinom) biljke te je sastavljen u prosjeku od 1-1,5 cm velikih cvjetova koji u većini slučajeva ne mirišu ili im je miris izrazito slab i podsjeća na onaj malolisne krušćike.
S obzirom na sva ova različita svojstva koja pripisujem (kao također i stručna, a i manje stručna literatura također) ovoj vrsti nije na odmet uzeti u obzir da se ipak radi o barem dvije vrste a ne samo o jednoj s više varijeteta.
Širokolisan kruščika (Epipactis helleborine), na žalost kao i još neke rijetke vrste s ovog popisa, ima nezahvalnu sudbinu biti jedna od onih s vrlo malim brojem jedinki.
Uz to moram napomenuti da sam ovi vrstu također našao samo u području PPŽSG na 2 staništa s time da je jedno sjevernoistočno od Sošica u bukovoj šumi ispred samog doma Vodice na 890m/m a drugo je znatno sjevernije od područja kojeg pokriva područje općine Ozalj. Radi se o lokaciji u blizini Noršić sela na 720m na prijelazu grbove šume i šume kestena i hrasta i bora. Zbog te činjenice ova kruščika se ni nebi trebala nalaziti na ovom popisu, no pošto je tako usamljena mislim da ju svakako treba predstaviti.
Radi se o iznimno visokoj biljci (oko 1,5m) snažnog i uspravnog rasta. Na svojoj gornjoj trećini nosi bogati cvat sastavljen od stotinjak zelenkasto-rozih cvjetova promjera oko 2cm.
Svaki cvjetić u svojoj mednoj usni sadrži jednu veliku kap slatkastog nektara koji ipak nije dovoljno privlačan kukcima (barem onim dnevno aktivnim).
Tko zna,možda je i otrovan...probao ga jesam i ne privlači me to opet učiniti, iako je slatkast
...ako tko zna nešto više o tome neka mi javi.Kao što sam već spomenuo, proljeće je glavno razdoblje naših orhideja. Da ljeto ne ostane uskraćeno za njihovu ljepotu pobrinule su se orhideje iz roda krušćika koje cvjetaju od početka ljeta do kraja Srpnja. Nakon toga, radi se dakle o kolovozu a time i najtoplijem dijelu godine orhidejama klimatski uvjeti postaju pre ekstremni pa u tom razdoblju pojava bilo koje vrste izostaje. No i nakon najžeščih ljetnih vrućina, polako (ponekad i vrlo naglo) ali sigurno stiže nam jesen. Rujan je njen klimatološki ali i kalendarski početak, a to najavljuje i zadnja vrsta orhideja koja cvjeta u našim krajevima.
Radi se o jesenskoj zavojnici (Spiranthes spiralis) koja od svih ovdje navedenih vrsta ima najzanimljiviji cvat. Biljčica je jedna od minijaturnijih u porodici. Na samom tlu nalazi se rozeta malih kožastih, izduženo-jajastih listića kraj koje se izdiže do 20 cm visoka zelena stabljičica bjelkasto nahukane i kao brašnom posipane površine.
Na gornjoj polovici stabljike nalazi se cvat koji je sastavljen od 30-ak malih (promjer od 1/4cm) bjelkastih cvjetića spiralno ovijenih do samog vrha biljčice.
Sve do ove jeseni poznavao sam samo jedno nalazište ova vrste. Radilo se o nekoliko metara kvadratnih košene livade uz sami rub lokalnog asfaltnog puta u Ozlju, na oko 180m/m. Biljčica je bilo redovito svake godine u prosjeku 10-ak jedinki. Kako je lokacija staništa na tako nepogodnom mjestu i pretpostavka je da će se cesta širiti ili će na neki drugi način to stanište doći u nemilost čovjeka, samo čekam da i ova vrsta nestane.
Za sad je tako kako je, no na moje izneneđenje, prvom polovicom studenog ove godine na livadi kod Lovića (470m) primijetio sam također 10-ak već ocvalih jedinki najvjerojatnije ove vrsta ( Ljetna uzvojnica raste ranije kao i Goodyera repens tako da zamjenu mogu isključiti). No kako sam izrazio bojazan za devastacijom prvootkrivenog staništa ove vrste, ona se i obistinila u ovom drugom slučaju. Gotovo ni mjesec dana kasnije stanište na Loviću zatekao sam potpuno preorano (vjerojatno je u pripremi novi vinograd). Pošto se takvi nasadi "štite" i gnoje raznoraznim sredstvima za očekivati je da se tamo jesenska zavojnica više nikad neće pojaviti.
P.S.: Ispričavam se na jpeg-teroru
